|
|
| < | listopad, 2007 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Pozdrav, eto odlucio sam otovrit
svoj blog kako bi se mogo malo opustit
i izlozit vam svoje kolumne
nekima ce se svidjet nekima nece
ali bitno da ostavite svoja misljenja
kako bi se poboljso.
Hvala
BiteFight
Anime pjesme
Coucoucircus
ImageShack
Crotaku
AnA
Jasna
Blue Butterflys
Little Blue Butterfly
black sun dying
black sun rising
is this impure
is this impure?
shadow of locust
this is beast
shadow of locust
this is at least
the slow descent of autumn
into the butcher garden
black sun dying
black sun rising
is this impure
is this impure?
children, it's midnight
it's time, we've come
hand in hand
on earth, in hell
sick or well
we're bleeding - all over - the world
you and me
on land and sea
in life, in dreams
or, so it seems
new beginnings
new ends
it's obvious
it's him
the deafening
beautiful
silence...
of sin!
Osmijeh mi je bio od uha do uha, jedna suza mi je padala niz obraz, stajao sam nasred livade sa rasirenim rukama i jednostavno se opustio i uzivao u laganom povjetarcu i vrelom suncu.
Sreca je jedna od vrlina koje covjek ima sa sobom htio on to ili ne, netko ce biti vise sretniji netko manje. Sama osoba o tome odlucuje, i nitko vise.
Toliko toga sam prezivio i dozivio, a opet je to nista naspram nekim drugim ljudima koji su jos gore dozivjeli i prozivjeli. S vremena na vrijeme mi dodjem da jednostavno zaplacem, jer se sjetim proslosti i sadasnjosti, te ljudi koji su mi pricali da ce sve biti u redu, kad su mi govorili da se treba ici prema dalje. Bio sam sretan nekad, pa sam postao budala, sad to shvacam i sad jedino sto zelim je to da me ljudi gledaju onakvog kakav jesam, nisam savrsen i nitko nije ali mislim da sam dovoljno dobar da me se cijeni kao osobu, prijatelja ili kolegu.
Znao sam povrijedit ljude, znao sam lagat ljudima, znao sam varat ljude ali sad kad se okrenem i kad shvatim sto sam napravio jednostavno se osjecam jadno, pa makar to bile i neke sitinice, ali ljudi kazu da su sitnice bitne. Izgubiti nekog radi sitnice je glupo, nadam se da se to nikom nece dogoditi, samo nadanja su teska jer je i sam zivot tezak.
Mislio sam da cu postici time nesto ali sam samo postigao samo tugu i samocu, radi cega, radi sitnica, ha ha sad na to gledam sa osmijehom na licu. Pitate se, zasto?Zato jer sam krenuo naprijed, okretati se vise necu, druga sam osoba i sad me kao takvog trebate gledati. Molio sam i molio ali te se molitve nisu odazvale i tada sam mislio da bog nepostoji, da je to samo paravan, no s vremenom covjek se zapita dali je to istina, Istina da nas on nije stvorio ili je stvarno istina da ga nema, da nema nekog uzvisenog bica koje nas stiti. Ja mislim da mi je to bice vratilo osmijeh na lice. Ili je to bila jedna osoba, hehe, samo ja znam, i tako ce i ostati bar do daljnjeg.
Zelim opet biti sretan, zelim se opet smijati, zelim opet biti onaj stari-novi ja koji ce nasmijavati ljude, koji ce biti uz prijatelja, obitelj, kolega kad me zatrebaju, to mi je cilj, to mi je zelja i nadam se da ce mi se ostvariti, makar znam i to da samo ja mogu uciniti tu zelju ostvarivom sa svojim postupcima.
Zivot je prekratak, pretezak i prenaporan, zato između toga treba sto vise biti sretan, veseo i dobar, jer jednom ce ti se isplatiti i biti ces nagradjen, i za to treba zivjeti, Ja se nadam da cu i ja biti nagradjen, iako nekad nisam bio razumljiv, ponekad nisam bio ni svoj,i iskreno se nadam se da ce mi ljudi to oprostiti i pruziti drugu sansu. Moliti ih necu za oprost jer sami moraju o tome odlucit.
Biti sretan je moj zivot, ciniti ljude sretnim moja je zelja, vidjeti osmijeh na licu tuzne osobe moj je poklon vama...
Hodao sam ulicom, sa rukama u džepovima i razmišljajući o nečem kad je ispred mene izletio lik sa pištoljem u ruci i ...
Game Over
Ah život je takav, novi dolaze, stari odlaze... svi smo mi jedan veliki krug života.
Otišao sam u vječne snove... vidio sam samo tamu oko sebe... vidio sam sebe kako stojim... vidio sam si lice, sjena je pala na nekad sretno i veselo lice, one vesele oči su postale samo sjećanja jer sad samo vidim u njima strah i smrt.
Mislio sam da nikad neću otići iz te tame, da ću vječnost provesti gledajući sebe, mrtvog... da li sam takav bio živ? Da li su me tako ljudi vidjeli kad sam bio sa njima? kad sam prolazio pokraj stranaca... da li sam stvarno bio seljačina, kako sam slušao od nekih ili je to samo san koji će proći kad se probudim ujutro... ne, nije bio san. U to sam bio siguran.
Imao sam vremena razmišljati pošto sam ionako bio... Polako sam počeo shvaćati što su mi neki govorili. Polako sam shvaćao da sam bio budala, koja je samo gledala na sebe i samog sebe. Da li bi se promijenio da sam ovo saznao prije, da sam vidio budućnost? Da li bi postao drugi čovjek ili je sudbina tako htjela. Da li su sad neki sretni što me nema, što više neću hodati, što ih neću zezati, mučiti ili vrijeđati. Da li će netko plakati za mnom? Da li ću ikome faliti? Nisam mogao znati niti ću ikad znati. Ja sam svoje odživio... što je bilo bilo je... što je moglo biti moglo je biti, povratka nema, sam prema naprijed.
Osjećao sam hladnoću, hladnoću srca koje je bilo usamljeno za vrijeme života. Osjećao sam ništa, jer nisam mogao osjećati. No sjećam se osjećaja, dalekih osjećaja kao da su bili prije tisuću godina, a u biti bili su jučer. Da li sam stvarno bio bezosjećajan? Da li je to kazna koja me čekala? Da li je ovo kazna ili će biti još gore?
Sjećanja na rijetke voljene, na rijetke sa kojima sam se družio, sa rijetkima koji su me shvaćali. Što oni sad misle? Da li su i oni mislili da sam seljačina ili su me stvarno svaćali kao što su tvrdili i kao što su mi pričali? Nisam osjećao ruke, nisam osjećao glavu samo mi je razum bio u mislima prošlost. Budućnost mi je nestala u tom trenutku, u toj jednoj sekundi... mojoj posljednjoj sekundi.
Pokušao sam pustiti suzu, no znao sam da je to nemoguće... ne u ovom stanju... ne u stanju vječnosti gdje vrijeme ne postoji. Da li su se svi ovako osjećali, ili svatko ima svoj svijet nakon smrti. Više nisam razmišljao jer nije bilo svrhe. Samo sam jednom rekao da što je bilo je bilo. Htio sam samo da odem odavde, da odem sa ovog tihog i mračnog mjesta? Htio sa vidjet svijetlo. Tada sam si priznao da sam bio gad, da nisam trebao biti onakav kakav sam bio. Trebao sam biti bolji, no to neću nikad moći napraviti. Nikad neću više moću reći svojim roditeljima da ih volim. Nikad neću moći odvesti sestru na sladoled. Neću se moći nasmijati na glupi vic od kompića. Nikad neću moći reći frendici da mi se sviđala, nikad, nikad, nikad...
Heroj ulice
Tko su heroji, da li znate? Da li su to ljudi koji imaju medalje, da li su to ljudi koji su dali novac, da li su to ljudi koji vladaju? Ne to nisu heroji. Heroji su ljudi koji su sad samo u nasim sjecanjima, ljudi za kojima placemo, ljudi koji nam fale.
Oni nam trebaju biti uzori jer su davali svoje zivote za nase zivote, za nasu sigurnost. Neka se zna da ih nismo zaboravili, da su jos sa nama u nasim snovima, mislima i sjecanjima.
Neka znaju da prepricavamo njihove price, da zivimo za ono radi cega su oni poginuli.
Svaki dan se molimo za njih, svaki dan se smijemo radi njih jer su oni tako htjeli.
Sanjajte mirno heroji sanjajte u svojim posteljama, budite sretni tamo gdje ste sada. Znamo da ste u raju, jer tamo i spadate. Rasirite bijela krila i letite slobodno, dodjite nam u snovima jer mi vas cekamo.
Svaku suzu koju smo prosuli, svaki krik koji smo ispustili radi vas je premalo za ono sto ste vi nama ostavili i priustili. Molimo se za vas svaki dan, cvijece vam polazemo na bijele postelje na kojima spavate. Vasa njezna lica su nam ugravirana za sva vremena. Znajte da ce vasi potomci znati tko ste i zasto vise niste pokraj nas.
Mirno nam spavajte jer vi ste nasi HEROJI ULICE.
